Zmajevi i zvijeri

Mitološka bića spremna da nas shvate kao hranu postoje oduvijek.Koliko ih mi god pokušavali pomesti pod tepih mitologije i zakopati u podsvijesne rake oni nekako uvijek oživljavaju i opsijedaju naše misli i našu maštu.

Stvorenja koja su svakodnevno oko nas u nekoj drugoj stvarnosti ili nekoj drugoj dimenziji postaju mostrumi iz noćnih mora i svaki njihov pokret budi u nama stravu.
Zašto se bojimo malih stvorenja? Zašto se bojimo kukaca? Zašto...?

Možda oni negdje drugdje za nas nisu samo mala neugodnost. Možda imamo jako dobre razloge da od njih zaziremo i da ih se bojimo.

Policija

Zašto, kada pomislimo na policiju, odmah pomislimo i na nasilje, pendreke, štitove i kazne.
Zašto nam na pamet ne padaju stameni muškarci koji se brinu za nas?
Zašto nam misli ne stvaraju pozitivnu sliku?

Je li moguće da se onaj pozitivni dio jednostavno zagubio zamagljen radnjama koje u nama izazivaju zgražanje i otpor? Je li moguće da oni koji nas u stvari brane od lopova, nasilnika i ubojica u nama izazivaju takve negativne slike?

Nakon napada pendrecima na radnike, studente, navijače i ostale niše stanovnika ove planete zaključili smo da je policija produžena ruka vlasti, to jest nekolicine. Oni postoje prvenstveno da sprovode pravila manjine na vlasti i služe kao alat i oružje koje će ta pravila i sprovesti; upozorenjima, materijalnim kaznama, a i nasiljem.

Ni na cesti nije bolja situacija. Ukoliko vam prestane raditi far ili žmigavac ne očekujte pomoć od policije; oni su tu da vas kazne.

Stvarnost ipak nije tako loša kao slika koju mi sebi stvaramo, jer policija ipak u ogromnom broju slučajeva radi upravo ono što i treba:  Štiti nas!

Nove misli o razvoju

Nikako mi iz glave ne izlaze slike mrava kako rade u zajednici; svako uredno svoj posao. Rade predano od rođenja do smrti iz jednog jednostavnog razloga: Ne znaju drugo!

Izgleda idilično! Savršeno su zadovoljni i predani onome što rade, onome što grade, onome gdje idu i onome za koga rade, grade i idu...
I tu dolazimo do suštine problema...

Ovo je matica. Ona je jedina koja nešto stvarno radi i gradi, jedina koja nešto stvarno smišlja i želi.
Svi su ostali njene ruke, noge, oči, uši, nokti...

Naša stvarnost sve me više podsjeća na mravlji model. Sve je manje onih koji nešto smišljaju i žele, a sve više onih koji to slijepo rade. Rade, grade, ali ne smišljaju i razmišljaju. Netko tamo donosi odluke....

Ne želim to!