Ponos

U današnje doba postoji samo jedna stvar koja nas
 može vratiti na put napretka. Ponos. Ponos je ono
 što je Hrvatima dalo snagu da izdignu svoje gradove
 iz ruševina koje su ostale poslije drugog svjetskog
 rata. Uništeni domovi, razrušena luka i sraušeni
 mostovi

Ponos je ono što nam je omogućilo da se maknemo od ruske tiranije. Ponos je ono što nas je vodilo u pobjedu u Domovinskom ratu. Na licima mladih na fotografijama sa polovine dvadesetog stoljeća dok puni prašine i sa žuljevima na rukam grade svoj svijet vidi se što taj ponos predstavlja. Vidi se da im naporan rad ne pada teško, da im znoj ne smeta, da ih umor ne muči... A zašto?

Mislim da je dovoljno pogledati njihova lica na kojima se zrcali samo jedno: PONOS.

Ponos što stvaraju bolju budućnost za sebe, za svoju djecu i svoje unuke. Ponos što su dio nečeg velikog i dobrog, nečeg proizašlog iz zajedničkih muka i patnji koje je donio rat.








A što se dešava sa nama? Mislim da je svima jasno da je ono što nedostaje u našim životima upravo taj isti ponos. Oduzeli su nam ga govoreći da smo kriminalci što smo se borili za svoju zemlju. Oduzeli su nam ga govoreći da smo nesposobni, da smo lijeni i naravno da su svi bolji i pametniji od nas.

( Slike su preuzete sa http://www.lokalpatrioti-rijeka.com. Zahvala Adamiću za slike.)

Zabrana

Na znak zabrane svima se diže kosa na glavi, no je li uvijek na mjestu postupati mimo tih istih zabrana? Da li su zabrane baš uvijek tu samo da nas ograničavaju, sputavaju i pokazuju nam da netko drugi ima pravo da upravlja našim svijetom? Da, mislim da je tako. Mislim da sve te silne zabrane i ograničenja služe baš zato da nas postave ispod nekog drugog. Nekoga tko ima pravo da nam stavlja zabrane. Ukoliko je zabrana stavljena za naše dobro vjerojatno bi bila definirana poput ove na slici.